67. Ideja za osobnu održivost: Čuvajmo stare sorte voćaka

Spadate li u skupinu ljudi koji su tijekom života imali prilike u svom okruženju sretati neke stare sorte voćaka, brati ih direktno sa stabala i odmah svježe jesti?

Ako spadate u tu skupinu ljudi, sjećate li se kakva su stabla starih sorti voćaka i kakvi su njihovi svježe ubrani plodovi?

Moguće su neke stare sorte voćaka obilježile i vaše djetinjstvo te zauvijek u svojim očima nosite ljepotu njihovih raznolikih plodova, u nosnicama osebujno bogatstvo njihovih mirisa, a u ustima finoću njihovih okusa?

Mene sjećanja vode u rodna sela mojih djedova i baka, u Pustakovec i Kuzminec, kada smo cijelo djetinjstvo "patrolirali" po svim vrtovima (voćnjacima) i bili u stalnoj potrazi za svim vrstama dozrelog, slatkog voća.

U to vrijeme, a nije bilo tako davno, na svim seoskim vrtovima bile su posađene i dominirale su stare sorte voćaka. Bilo je nezamislivo domaćinstvo u selu bez starih sorti jabuka, kruški i šljiva koje su bile otporne na raznolike vremenske uvjete te su rađale plodovima svake godine.

Svako je stablo starih sorti voćaka imalo široko razgranatu krošnju koja je u našim (dječjim) očima sezala uvis "nebu pod oblake" te zahtijevala od nas dovitljivost, snalažljivost i timski rad kako bismo se "dočepali" dozrelih, slatkih plodova. Naravno, ništa nas nije moglo zaustaviti u našem naumu i željama. Bili smo strahovito uporni.

Od starih sorti voćaka osobito smo voljeli jesti jabuke Zamusikanke, Mešanke i Zelenike, kruške Petrovke, Šefice i Tepke te šljive Bistrice.

Bez obzira na vaše (ne)iskustvo sa starim sortama voćki, one su neizostavan dio kulture i identiteta svakog kraja, kao i naše osobne održivosti. Zato čuvajmo i sadimo (obnavljajmo) stare sorte voćaka kad god i gdje god je moguće.