Sjećamo li se kad smo se posljednji put iskreno i nesputano smijali?

Ako se sjećamo kad smo se posljednji put iskreno i nesputano smijali, kako smo se pritom osjećali? Jesmo li mogli razmišljati o bilo čemu drugom ili smo jednostavno osjećali bezgraničnu sreću i radost?

Moguće znamo barem jednu mudru izreku o smijehu od sljedećih nekoliko općepoznatih i često citiranih: „Smijeh je najbolji lijek.“, „Dan bez smijeha je izgubljen dan.“, „Smijeh je sunce koje tjera zimu s ljudskog lica.“, „Smijeh je najkraća udaljenost između dvoje ljudi.“, „Smijeh je trenutak slobode.“, „Smij se i cijeli svijet će se smijati s tobom.“, „Smijeh je pravo čovjekovo bogatstvo.“?

Možemo li se prisjetiti situacija u kojima smo se toliko iskreno i nesputano smijali da:

- više zapravo nismo ni znali čemu se smijemo? (a to više nije ni bilo važno)

- su nam se od smijeha počeli „grčiti i stezati“ mišići lica?

- nas je od smijeha „bolio trbuh“?

- su nam iz očiju tekle „rijeke“ suza radosnica i plavile nam lice?

- smo se „valjali od smijeha“?

 

Razumijemo li kakav utjecaj na našu osobnu održivost ima smijeh?

Predstavlja li smijeh sastavni dio naše kulture održivosti?

Bez obzira u kakvim se životnim situacijama zateknemo, nastojmo se smijati čim više i čim češće. Smijmo se u najrazličitijim životnim (ne)prilikama jer je moć smijeha za naše zdravlje i blagostanje neprocjenjiva. Smijehom nesagledivo doprinosimo našoj osobnoj održivosti i izgradnji kulture održivosti.