Većina proizvoda koje danas kupujemo dolazi zapakirana u različite vrste ambalaže koja je oblikom i volumenom počesto veća od samog proizvoda.

Nakon što kupljeni proizvod upotrijebimo ili izvadimo iz ambalaže u koju je bio zapakiran, u našim rukama ostaju različite vrste, oblici i volumeni ambalaže. Ta ambalaža nam najčešće nije potrebna za neku drugu svrhu i postaje ambalažni otpad.

Neke vrste ambalažnog otpada koje nam se najčešće nađu u rukama su plastična ambalaža (npr. boce od vode, pića i mlijeka, razne vrećice i omoti, posude od naručene hrane), papirnata ambalaža (npr. kartonske kutije od različitih proizvoda i dostavljenih paketa), staklena ambalaža (npr. boce od sokova, vina i piva, staklenke od džemova, meda i umaka), metalna ambalaža (npr. limenke od sokova i piva, konzerve od hrane), višeslojna ambalaža (npr. tetrapak od mlijeka i sokova) itd.

U trenutku kad u rukama držimo različite vrste, oblike i volumene ambalažnog otpada do izražaja dolazi naš sustav vrijednosti, navike i ponašanja glede daljnjeg postupanja s tim otpadom.

Pitanje je spadamo li u takvim trenucima u skupinu ljudi koji imaju dovoljno visoku razinu ekološke svijesti za prepoznavanje svih vrsta i voluminoznosti ambalažnog otpada? Ili spadamo u skupinu ljudi koji će ambalažni otpad bez razmišljanja baciti u prvi kontejner sa smećem (miješanim komunalnim otpadom) i na taj način riješiti svoj problem?

Bez obzira u koju od dvije spomenutih skupina ljudi spadamo, radi doprinosa našoj osobnoj održivosti svakako vrijedi prepoznati i smanjiti volumen ambalažnog otpada prije njegovog odlaganja u odgovarajući spremnik.

Takvim osobno održivim pristupom sporije punimo spremnike i kamione za prijevoz ambalažnog otpada, smanjujemo količine miješanog otpada na odlagalištima i pratećih emisija stakleničkih plinova te povećavamo količine reciklabilne ambalaže za proizvodnju nove ambalaže.