Spadate li u krug sretnih ljudi koji žive u neposrednoj blizini neke od hrvatskih, europskih ili svjetskih rijeka? Ili spadate u krug još sretnijih ljudi koji žive u neposrednoj blizini više rijeka istovremeno? Ako se nalazite u jednom od ova dva kruga ljudi, sjećate li se kad ste posljednji put šetali barem uz jednu rijeku koja vam je nadohvat ruke? Možete li evocirati kako ste se osjećali tijekom te šetnje?

Šetnja uz rijeku je jedan od jednostavnijih i dostupnijih načina kojim možemo doprinositi osobnoj održivosti u današnjem svijetu prožetom negativnim posljedicama ubrzanog načina života, kao što su besmisao, izgubljenost, stres, onečišćenje, preopterećenost informacijama i kronični nedostatak vremena za sebe.

Šetnja uz rijeku predstavlja harmoničan spoj fizičke aktivnosti i povezanosti s prirodom. Dok hodamo uz obalu rijeke, naše tijelo se pokreće na prirodan način, cirkulacija krvi u našem tijelu se poboljšava, a um se smiruje.

Prirodni zvukovi koji nas okružuju u tim trenucima - šum vode, pjev ptica, šuštanje lišća - stvaraju potpuno opuštajuću, zdravu atmosferu za naš duh i tijelo. U takvom okruženju lakše nam se osloboditi svakodnevnih briga, usporiti misli i usredotočiti se na sadašnji trenutak. To je jedan od temelja osobne održivosti – svjesnost i prisutnost u trenutku.

Osim što pomaže našem fizičkom i mentalnom zdravlju, šetnja uz rijeku potiče i svijest o važnosti okoliša za naš život i zdravlje. Kada redovito šetamo uz rijeku, razvijamo dublju povezanost s okolišem i ciklusima u prirodi. Počinjemo primjećivati promjene godišnjih doba, cijeniti bioraznolikost, osjećati našu povezanost s vodom, biljkama i drvećem.

Za mene osobno, šetnje uz rijeku postale su više od navike. One su ritual kojim njegujem i tijelo i dušu. Ponekad idem sam, kako bih posložio misli i osjećaje, a ponekad s prijateljima, kada želim dijeliti trenutke tišine i razgovora. U tim trenucima često pronalazim rješenja za probleme, inspiraciju za pisanje ili osjećaj unutarnjeg mira koji mi je potreban.

Naposljetku, šetnja uz rijeku je čin brige o sebi i svom okolišu. To je jednostavna, ali snažna praksa osobne održivosti koja nas vraća prirodi, skladu i unutarnjoj ravnoteži.