Zašto toliko brinem zbog klimatskih promjena u mom kraju? Da li će se ravnoteža vratiti? Što reći djeci? Što im poželjeti nego da uživaju prirodu i Zemlju kako smo i mi prije!
Već neko vrijeme želim podijeliti osobno iskustvo o klimatskim promjenama u mom kraju sa zainteresiranom javnošću i svima onima koje bih mogao potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Na brže oživotvorenje ove ideje dodatno me potaknuo i novi dokumentarni film iznimnog čovjeka i istraživača prirode, 93-godišnjeg Sir Davida Attenborougha. Ukoliko još niste, pogledajte njegovo najnovije remek-djelo pod nazivom „Život na našem planetu“. Svakako preporučam da to učinite čim prije.
Klima nekad u mom kraju, u srednjoj Podravini. MOJE SVJEDOČANSTVO!
Ova današnja kolumna će biti i moje pismeno svjedočanstvo o klimatskim promjenama koje prepoznajem da su se već dogodile u mom kraju tijekom 40-godišnjeg vremenskog razdoblja, od 1980-tih. I dok ovo pišem, posljednjih dana listopada i prvih dana studenoga, uživamo vani još uvijek prekrasne sunčane dane, a temperature zraka nerijetko su i više od jako toplih 20 °C. A dok sam bio dijete, u ovo doba godine, temperature zraka su se već uobičajeno kretale oko točke smrzavanja (0 °C) i znao je pasti prvi snijeg.
Upravo te spoznaje me duboko brinu i straše. Pitam se je li nam je uopće više moguće ponovno vratiti na staru poznatu „dobru putanju“, prirodne procese, koje smo mi ljudi negdje drugdje usmjerili. A kamo?? Ipak se nadam da je to nekako moguće i nikako ne želim prihvatiti da nije.
Od rođenja živim u nizinskom dijelu sjeverozapadne Hrvatske, na području srednje Podravine. Riječ je o poljoprivredno bogatom kraju, koji je s jedne strane omeđen rijekom Dravom, a s druge strane je brdovita prelijepa Bilogora, s neizmjernim bogatstvom razasutih obronaka, živopisnih šuma, vinograda, voćnjaka, povrtnjaka i pašnjaka. Koliko sam samo puta sve to uživao? Koliko ću još dugo, i hoće li i moja djeca tako?
Posljednjih tridesetak godina živim u gradu Koprivnici koja je gospodarski, kulturni i sportski centar srednje Podravine, a od Zagreba je udaljena svega 90 kilometara. Osim toga, grad Koprivnica je i sjedište Podravke, jedne od najvećih i najpoznatijih hrvatskih prehrambenih kompanija u kojoj sam zaposlen i u kojoj radim na poslovima održivog razvoja.
Opisano geografsko područje nalazi se u unutrašnjosti europskog kontinenta. Njega je tijekom mog djetinjstva karakterizirala umjerena kontinentalna klima s kratkim proljećima, toplim i vlažnim ljetima te oštrim i snijegom bogatim zimama.
No, nakon 2000.-te godine, prema mojim spoznajama, došlo je do značajnih promjena klime u mom kraju.
Odrastanje i život, uvijek u kontaktu s prirodom. JEDINSTVENO JEDNO – LJUDI I PRIRODA!
Kad se ponašamo kao dio prirode – sve teče sretno, to suglasje tonova i boja života!
Moram priznati da danas sve više znam cijeniti sreću odrastanja i života u bliskom kontaktu s prirodom i ugodnom klimom. Shvatio sam da je zapravo riječ o suglasju sa samim sobom. Naposljetku, svi smo mi ljudi samo sastavni dio te iste prirode od koje najveći dio čovječanstva sada živi odvojeno. Posljedično, većina ljudi koji su izgubili bliski kontakt s prirodom više uopće ne shvaća njezinu neprocjenjivu vrijednost i najveću važnost za naš život i opstanak na planetu Zemlji.
Od mog je djetinjstva prošlo neznatno malo vremena u povijesnim relacijama. U to vrijeme smo svi iz moje družbe jako dobro znali lokacije sveg voća i povrća u cijelom našem mjestu i okolici te vrijeme i raspored njegovog dozrijevanja, od ranog proljeća sve do kasne jeseni. Osobito smo se veselili prvim trešnjama, jagodama i mladim krumpirima, ali smo znali cijeniti i uživati u blagodatima svih vrsta voća i povrća koje je redomice dozrijevalo kasnije. Uglavnom smo poznavali sve vrste biljaka i životinja koje su nas okruživale i koje smo s velikim interesom istraživali i proučavali. Doista smo se u djetinjstvu naigrali u prirodi i s prirodom.
Zato mi je svake godine osobito teško padao oproštaj od još jednog ljeta, cjelodnevnih igara i boravka u prirodi: na potoku, bari, rijeci, jezeru, vrtu i livadi. Često smo obiteljski ili s društvom odlazili u ribolov, u naš vinograd te u šume na obroncima Bilogore tražiti jestive gljive i šumske plodove poput kestena i divljih jagoda.
Sretan sam što i danas mogu živjeti u bliskom kontaktu s prirodom u kojoj počesto provodim svoje slobodno vrijeme. I što mogu uživati u većini dobrih navika iz djetinjstva koje mi pružaju bezbroj malih, neprocjenjivih zadovoljstava i osjećaj povezanosti sa samim sobom.
Do najbliže šume i planinarskog puta kojem se gubi trag među prekrasnim listopadnim drvećem imam svega 10-tak minuta vožnje automobilom, a do prvog izvora uvijek svježe izvorske vode svega 10-tak kilometara.
Meni je u prirodi uvijek zanimljivo i svaki trenutak proveden u njoj, za mene je poseban i jedinstven. Zato nastojim opisane navike prenijeti i na svoju obitelj, a posebice na djecu.
Dakako, nastavio sam pomno pratiti raspored zrenja neprskanog voća i povrća na imanjima svojih rođaka i prijatelja te ga prema njihovom pozivu i obiteljskim potrebama, osobno odlazim brati.
Osobno 40.-godišnje iskustvo s klimatskim promjenama u ovom kraju. VIDIM PROMJENE!
Moj bliski kontakt s prirodom i klimom daje mi sposobnost prepoznavanja klimatskih promjena u mom kraju. Stoga sam odlučio javno podijeliti svojih pet (5) životnih spoznaja na tom području.
Prva obilnija kiša nakon 15. kolovoza
Nekoć sam kao dijete jako dobro znao da prva obilnija kiša nakon 15. kolovoza donosi osjetan pad dnevnih temperatura zraka i novu jesen. Taj meteorološki događaj vezan uz katolički blagdan Velike Gospe označavao je svake godine pripremu za hladnije dane poput vađenja iz ormara toplije odjeće i obuće te početak nove sezone grijanja u domaćinstvu.
No, posljednjih godina prva obilnija kiša nakon 15. kolovoza više uopće u mom kraju ne donosi osjetan pad dnevnih temperatura i novu jesen, već samo kratkotrajna osvježenja. Nastavlja se razdoblje izrazito toplog, gotovo ljetnog vremena tijekom mjeseca rujna i sve dulje u listopad. Priprema za hladnije dane počinje sve kasnije u jesen, a sezona početka grijanja u našem domaćinstvu se pomiče sve dalje, čak prema polovici listopada.
Prve trešnje, krajem pa početkom svibnja
Od svih vrsta voća i povrća u mom kraju, kao djeca smo se najviše radovali prvim trešnjama i njihovim crvenim, slatkim, božanskim plodovima. Već polovicom mjeseca travnja nestrpljivo smo obilazili i promatrali krošnju rane trešnje, još od početka njezine cvatnje i oblikovanja prvih zelenih plodova. Potom je slijedio proces njenog dozrijevanja do prvih žuto-crvenkastih plodova koji je znao potrajati sve do sredine i čak do druge polovice mjeseca svibnja. Nama djeci se tada činilo kao da taj proces traje cijelu vječnost.
Posljednjih desetak godina znam iz iskustva da prve trešnje u mom kraju dozrijevaju već početkom mjeseca svibnja!!! Srećom po nas, jako su rodne i donose pravo bogatstvo crvenih, slatkih plodova. Detaljno sam upoznat s njihovim lokacijama kod prijatelja i rođaka koji mi redovito javljaju kada trešnje dozore i pozivaju me u berbu. No, povrh svega toga, u prolasku, pješice ili na biciklu, uvijek škicnem u njihove krošnje. Moja djeca doslovce uživaju u trešnjama za doručak, ručak i večeru u željenim količinama, što mene ispunjava velikom radošću i srećom.
Smokva u Koprivnici? Dana 2. studenog?
Kao dijete nigdje i nikada u mom kraju nisam mogao vidjeti posađenu smokvu koja bi rasla poput tada udomaćenih, nebesko plavih šljiva bistrica. A kako bi je i mogao vidjeti, kad je smokva oduvijek nadaleko poznata voćka pod nazivom kraljica Mediterana! Stoga ne čudi što su jedine smokve koje sam vidio i jeo tijekom cijelog svog djetinjstva bile one sušene koje su nam ujesen tetecovi roditelji znali ponekad poslati iz Dalmacije.
Tijekom tinejdžerskih dana, u razdoblju između 1990. i 2000. godine, vidio sam tek nekoliko smokvi u mom kraju, eksperimentalno posađenih u zavjetrini velikih kuća ili gospodarskih objekata, uvijek okrenutih na južnu stranu koja je uobičajeno toplija zbog više sunca tijekom dana. Na žalost, gotovo uvijek su se prve zime pomrznule i nisu preživjele tadašnju hladnoću.
Posljednja dva desetljeća smokve su se u potpunosti udomaćile u mom kraju. Nalazim ih posađene gotovo na svim mjestima bez obzira na stranu svijeta. Tako i dvije prekrasne smokve rastu stotinjak metara od našeg stana. Zadnjih godina obilato rode čak u nekoliko navrata, a prvi rod dozrijeva već u kolovozu. Redovito ih obilazim i odlazim brati tijekom kolovoza, rujna i početkom listopada jer ih supruga i ja volimo jesti svježe i slatke. Ove godine ih je bilo toliko puno da je baka prvi puta ispekla domaći džem od podravskih smokvi. I ono što je još nevjerojatnije, još uvijek ih jedemo svježe. Posljednje sam ubrao u srcu Podravine i u neposrednoj blizini centra Koprivnice, vjerovali ili ne, 2. studenoga 2020. godine!!!
Grožđe i divlji kesteni
Bratić i ja smo se kao djeca svake jeseni osobito veselili berbi vinograda kod djeda i bake koja je uobičajeno bila krajem mjeseca rujna ili početkom listopada. No, glavni razlog našem veselju nije bilo zrelo grožđe već slatki i orašasti, divlji kesteni. Strpljivo smo ih svuda naokolo tražili i sakupljali, kako bismo ih poslijepodne istoga dana pekli na otvorenoj vatri i do mile volje uživali u njima zajedno s našim obiteljima. Tada je na obroncima Bilogore bilo normalno preklapanje vremena dozrijevanja grožđa u vinogradima i divljih kestena.
Kroz proteklo desetljeće u vinogradima na obroncima Bilogore postalo je uobičajeno da grožđe dozrijeva polovicom ili čak početkom mjeseca rujna! Time je došlo do izrazite promjene sezone zrenja grožđa u vinogradima, dok prvi divlji kesteni i nadalje počinju padati iz svojih ježinki na stablima tek krajem mjeseca rujna i početkom listopada. Zato posljednjih godina nemamo ni teoretske šanse istovremeno brati zrelo grožđe u vinogradu i peći divlje kestene.
Grudanje i valjanje u snijegu
Osamdesetih i devedesetih godina 20.-tog stoljeća zime u mom kraju su bile hladne i obilovale su snijegom. Temperature zraka su se nerijetko spuštale sve do – 20 °C i razdoblja tako niskih temperatura zraka znala su potrajati po dva ili čak tri tjedna. Kao djeca beskrajno smo uživali u prekrasnim zimskim danima te u različitim snježnim radostima. Bacali smo se u duboki snijeg i u njemu radili svoje figure (otiske tijela), grudali se do mile volje, gradili snjegoviće i kule, klizali se i igrali hokej na zamrznutoj bari i jezeru. Često smo odlazili i na sanjkanje u vinograde na obližnjim obroncima Bilogore. Ponekad zbog napadalog snijega nismo išli nekoliko dana u školu.
Nakon 2000.-te godine zime u mom kraju postale su sve toplije i blaže i sa sve manje snijega. Posljednjih godina u 21. stoljeću sretni smo ukoliko snijeg uopće vidimo te ukoliko temperature zraka ispod 0 °C potraju nekoliko dana. Djeca su željna zimskih radosti pa me često znaju pitati hoće li ove zime biti snijega za grudanje i sanjkanje. S mojim iskustvom teško je zamisliti da smo tijekom ove zime imali najviše 3-4 centimetra snijega na tlu. I da je potom iznenada snijeg nešto malo padao polovicom ožujka te pomrzao sve marelice koje su već bile u punom cvatu.
Službeni podaci o promjeni klime u Podravini u zadnjih 40 godina. POTROŠILI SMO PREDVIĐENU ZALIHU!
Na žalost, moj doživljaj klimatskih promjena nije samo subjektivne naravi. Dokaz tome su službeni meteorološki podaci o temperaturama zraka izmjereni i prikupljeni na mjernoj stanici kod Koprivnice za 38-godišnje razdoblje od 1981. do 2018. godine.
Prateći i uspoređujući službene meteorološke podatke o temperaturama zraka u navedenom 38.-godišnjem razdoblju, jasno se uočava da je poslije 2000. godine na području Koprivnice i okolice zabilježen značajan porast prosječnih godišnjih temperatura zraka.
Opisani trend prikazuje grafikon “Prosječne godišnje temperature zraka u Koprivnici i okolici – PRIJE i POSLIJE 2000. godine”:
Ovako značajan porast prosječnih godišnjih temperatura zraka poslije 2000. rezultirao je, u usporedbi s jednako dugim vremenskim razdobljem prije 2000., porastom prosječne godišnje temperature zraka u mom kraju za čak 1,5 °C!
Što će biti s Rajem kojeg smo uživali?
Kratkoročno gledano nije sve tako crno, živi se, no dugoročno gledano, zastrašujuće je!
Koliko je velik i zastrašujući porast prosječne godišnje temperature zraka u mom kraju – za čak 1,5 °C u samo prvih devetnaest godina 21. stoljeća, puno objektivnije se sagledava kada se stavi u kontekst globalnog sporazuma o klimatskim promjenama, tzv. Pariškog klimatskog sporazuma. Glavni cilj tog sporazuma je globalnog ograničavanje klimatskog zatopljenja na razini „znatno manjoj od 2 °C“ i ulaganje svih mogućih napora da se taj porast ograniči na najviše 1,5 °C do kraja ovog stoljeća. A kod nas u Podravini temperatura je porasla za čak 1,5 stupnjeva C u samo 20-ak godina.
Uzimajući u obzir sve navedeno, zasad sam iznimno sretan što živimo na području nekad umjerene kontinentalne klime jer globalno zagrijavanje i porast prosječnih godišnjih temperatura zraka još uvijek nemaju nepodnošljivo negativan utjecaj na masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta te posljedično na kvalitetu naših života.
No, s druge strane sam duboko svjestan da dijelimo sudbinu cijelog čovječanstva jer svi mi živimo na istom plavom planetu koji predstavlja jedan i jedinstveni ekosustav. Raj kojeg smo uživali. Neopisivo lijepu kuglu u svemiru!! Stoga mogu jedino zaključiti da je vrijednost svake biljne i životinjske vrste neprocjenjiva za dugoročnu održivost našeg planetarnog sustava i opstanak ljudske vrste na njemu.
Nadam se ljudskom razboru i povijesnoj zajedničkoj – civilizacijskoj akciji.
Matija Hlebar
Stručnjak za održivi razvoj i nefinancijsko izvještavanje, voditelj održivog razvoja u Podravki d.d., predsjednik Udruge za održivi razvoj Hrvatske
Kolumna je objavljena na sljedećem linku:
